Zašto nam treba psihoterapeut (čak i kad smo normalni, pametni, sposobni i hrabri)

Je li kod nas psihoterapija još uvijek tabu tema, zbog čega ljudi najčešće odlaze k psihoterapeutu, što očekuju od terapije, jesu li spremni suočiti se sa samima sobom, dijelimo li se na sretne i nesretne ljude ili samo na one koji sreću propituju i koji je ne propituju? O svemu tome za mišljenje smo upitali stručnjaka Krešimira Homana, profesora psihologije – psihoterapeuta (life & business coacha). Evo što smo doznali.

Dichtienganh: Koje su, po vašem mišljenju, najveće zablude vezane uz psihoterapiju, pogotovo kod nas?

Krešimir Homan: Uz psihoterapiju ili odlazak na savjetovanje vezuju se razne zablude, ali i predrasude  i nekada ih je teško razdvojiti. Kod nas, prema mom iskustvu, jedna od najvećih i najčešćih kombinacija zablude, predrasuda i strahova nije direktno vezana za sam proces terapije, ali se reflektira na to da netko uopće razmotri mogućnost, a kamoli da odluči zakazati termin kod terapeuta. To je vlastito vjerovanje ili strah da drugi vjeruju da, ako trebam ili želim pomoć terapeuta, to znači da nisam sasvim normalan, dovoljno pametan, sposoban ili sam kukavica (ili sve to u bilo kojoj kombinaciji). Jer ako sam “normalan”, “pametan”, “sposoban” i “hrabar”, onda sam trebam tražiti i naći rješenje ili izlaz. U to eventualno mogu uključiti obitelj i/ili prijatelje (ako imam sreće, hrabrosti i povjerenja da s njima “to” mogu podijeliti), a ako ni to ne uspijeva, onda preostaje čekati dok se ne pojavi rješenje, dok “to” ne “izliječi vrijeme” ili trpiti.

Ovo razmišljanje možemo usporediti s nekom životnom situacijom ili događajem u kojoj ste planinareći postepeno došli od lagane neugode u cipeli do opasne bolne rane na stopalu i ne možete dalje hodati, ili ste jednostavno pali i slomili nogu. To bi moglo značiti da niste pametno planirali, da ste precijenili svoje sposobnosti, da niste dovoljno hrabri da prenoćite na stazi u planini ili da trpite bol dok sve možda ne zacijeli ili prođe samo od sebe. U toj ćete situaciji imati manje zabluda i manje se opterećivati tuđim zabludama i predrasudama. Na sve načine ćete tražiti pomoć, obratiti se spasiocima i liječniku, smanjiti trajanje trpljenja hladnoće i boli i maksimalno povećati šansu da se u što kraćem roku ponovno osjećate dobro i budete zdravi, a događaj pretvorite u sjećanje i, po mogućnosti, korisno iskustvo.

Zabluda je i uvjerenje da, kad jednom odlučiš krenuti na terapiju, onda se odlasci počnu brojati i nizati u desetinama i stotinama, a vrijeme brojati u godinama. Istina je pak da se uz moderne metode terapije i osobnog treninga, pa i u stuacijama kada klijent dolazi s osjećajem da se nalazi u isprepletenoj šumi problema, pojedini ključni problemi mogu precizno locirati, razdvojiti, odvojiti bitno od nebitnoga. Već to samo po sebi donosi olakšanje klijentu, a onda se i pristup terapiji po učestalosti i trajanju može više usporediti s odlascima stomatologu. Pa tek ako su većina ili baš svi zubi u lošem stanju predstoje vam česti odlasci i dugotrajan proces. A takvo stanje je u stomatologiji puno češći slučaj nego u terapiji.

Iako mnogo manje nego ranije, još uvijek prisutna zabluda je da na terapiju odlaze samo  ljudi koji imaju neki psihički poremećaj. Međutim, istina je da daleko najveći broj ljudi koji dolaze na terapiju nema nikakav poremećaj (iako ponekad i sami u to vjeruju ili ih je netko uvjerio), već su to ljudi koji se nalaze u raznim životnim situacijama, odnosima i  emocionalnim stanjima koji ih iz vrlo različitih razloga stavljaju u poziciju da znaju da to i tako više ne žele, a ne znaju što i kako promijeniti ili se ono što im se čini da bi trebali, boje promijeniti. Uz to, ponekad trpe i neke psihičke i/ili fizičke simptome.

Tu su još i uvjerenja poput:

  • Ne mogu problem riješiti razgovorom. (Što je točno, ali terapijskim razgovorom možete doći do ideja kako riješiti problem, sagledati ga iz potpuno novih perspektiva, a često i otkriti da problem nije ono što ste mislili.)
  • Na terapiji ne mogu čuti ništa što mi već obitelj i prijatelji nisu rekli. (Terapijski razgovor i metode uglavnom se znatno razlikuju od razgovora s bliskom osobom.)
  • Terapeut će mi reći što da radim. (Terapeut vam neće dati recept za riješenje vešeg problema, ali će vam pomoći da ga temeljito i iz drugačijih perspektiva sagledate i odlučite što tada, što dalje ili kako ćete postupiti.)
  • Terapija je sumoran, težak, rizičan process. (Možda je stanje ili situacija u kojoj se nalazite takva, ali terapija to svakako nije. Terapeut vas s najgoreg mjesta na kojem se nalazite vodi k poboljšanju. Vrlo često je terapija i ugodna i ležerna za klijenta, a nerijetko bude i duhovitih situacija i smijeha.) itd.

Ovo nisu jedine, ali su najčešće ili najznačajnije zablude i predrasude zbog kojih ljudi uglavnom ne odlučuju ni pokušati potražiti pomoć terapeuta. Vremenom, većom informiranošću i prenošenjem iskustava sve većeg broja ljudi koji su na terapiju već odlazili, zabluda i predrasuda je sve manje.

Dichtienganh: Kad vam se ljudi obrate, zbog čega najčešće dolaze?

KH: Vrlo je široka lepeza i ogromno šarenilo pojavnih oblika konkretnih situacija zbog kojih ljudi dolaze na terapiju. No, ako to malo pojednostavimo, na prvom su mjestu poteškoće nastale u odnosima s bliskim i značajnim osobama. Najčešće u partnerskim odnosima (ljubavnim i bračnim), obiteljskim (pojedinac i obitelj, partneri i obitelj, roditeljstvo itd.), odnosima vezanima uz posao (unutar poslovnog okruženja, ili između posla i partnerstva kao i posla i obitelji). Zatim su to emotivna stanja koja nastaju kao posljedica neke vrste nezadovoljstva osobe samom sobom u odnosu na funkcioniranje na nekom životnom području ili u nekim životnom situacijama (npr. ponašanje i osjećaji u nekom društvu, odnos s autoritetom, situacije u kojima se treba zauzeti za sebe ili ostvariti neko svoje pravo, pristup nekim obavezama, planovima ili zadacima itd.) I kao relativno čest razlog dolazaka mogao bih još spomenuti i različita traumatska iskustva i događaje koji su ponekad akutni, a ponekad ih ljudi emotivno nose godinama prije no što odluče potražiti pomoć. Ovime su obuhvaćeni najčešći razlozi dolaženja, a kao što sam rekao, pojavni oblici i pozadinski uzroci su cijeli jedan svemir za sebe.

Dichtienganh: Gledano iz prakse, povećava li se u Hrvatskoj broj ljudi koji dolaze na psihoterapiju?

KH: Uz ranije spomenute zablude i predrasude ima još faktora koji nepovoljno utječu na broj  ljudi  koji  se  odlučuju  dogovoriti  sastanak  s  terapeutom.  U  odnosu  na  potrebe,  broj psihoterapeuta dostupan kroz sustav npr. zdravstva, socijalne skrbi ili bilo kojeg sustava koji bi ga učinio besplatnim za korisnike je uvelike nedostatan.

Velike su razlike u dostupnosti takve usluge u različitim dijelovima Hrvatske pa ljudi često putuju iz različitih dijelova zemlje da bi došli na nekoliko sastanaka što je dodatno materijalno i vremensko opterećenje.

Unatoč svemu, kako se smanjuju zablude i predrasude, a što je još važnije, kako raste informiranost o pozitivnim učincima psihoterapije, tako se postepeno povećava  broj ljudi koji se odlučuju potražiti takvu vrstu pomoći.

Dichtienganh: Pretpostavljam da je iskrenost jedan od preduvjeta uspješne terapije. Jesu li klijenti iskreni u terapijama, prepoznate li kad vam možda pokazuju neku bolju sliku sebe? Što radite u takvim slučajevima?

KH: Iskrenost je sigurno jedan od preduvjeta uspješne terapije, no iskrenost proizlazi iz povjerenja. Da biste kao klijent na terapiji mogli biti iskreni, važno je da imate osjećaj da terapeutu možete vjerovati. Za izgradnju povjerenja bitno je da se uz svog terapeuta kao osobu osjećate ugodno, da vjerujete da je vaš terapeut stručan i da se uz njega osjećate sigurno i stručno zaštićeno, da vjerujete da sve što je na terapiji izneseno za vašeg terapeuta predstavlja profesionalnu tajnu i da vas on ni u kojem slučaju neće kompromitirati i iznevjeriti, da vjerujete da vas vaš terapeut ne prosuđuje kao osobu zbog situacije i stanja u kojem se nalazite, već će da je uz vas zato da vam pomogne pronaći novi kut gledanja, rješenje ili pomogne proći kroz promjene, da znate da na terapiji ne morate razgovarati o stvarima o kojima ne želite ili niste spremni. Ako vam je za osjećaj sigurnosti i povjerenja potrebno još nešto, uvijek o tome možete s terapeutom razgovarati na prvom susretu.

Prema mom iskustvu problem s povjerenjem i iskrenošću u stvari je vrlo rijedak. Kada netko poduzme korake da se javi, dogovori i dođe na terapijski razgovor (a to su ključni i najveći koraci), uglavnom je već donio odluku da je o svojoj situaciji, stanju, problemu, načelno spreman razgovarati. Dio povjerenja stvara se i unaprijed kod ljudi koji dolaze po preporuci i već su od nekoga kome vjeruju čuli neka pozitivna osobna iskustva. Važno je također da terapeut svojim iskustvom i vještinom u što kraćem roku stvori atmosferu u kojoj se kao klijent osjećate ugodno i opušteno u smislu da se ne trebate brinuti i razmišljati ni o čemu drugom osim prepustiti se vodstvu kroz razgovor o temi zbog koje ste došli.

Ljudi ne dolaze svojevoljno na terapijski razgovor da bi terapeuta varali i lažno se, odnosno iskrivljeno predstavljali.

„Neiskreno“ ponašanje pojavit će se najčešće u slučajevima kada osoba svjesno izbjegava izaći  s  nečim  što  smatra  neugodnim,  strašnim,  kompromitirajućim  i  sl.  pa  se  prikazuje “boljom” zaobilazeći neku temu ili ne pokazujući iskrene osjećaje i razmišljanja vezane za neki događaj ili situaciju. To obično znači da je osobi potrebno još malo vremena da stekne dublje povjerenje i odluči podijeliti svoju “tajnu” s terapeutom, ili se pak boji da, kada jednom naglas izgovori svoje razmišljanje, ono postaje “stvarno”. Mnogi su verbalni i neverbalni signali po kojima će iskusan terapeut prepoznati takve situacije. Takva ponašanja, ovisno o načinu, od milja zovem  klijentov ples, dimna zavjesa, puštanje magle, skrivanje iza čačkalice, ignoriranje slona u sobi, bježanje od vlastitog repa itd. No, šalu na stranu, terapeut mora prije svega razumjeti klijentovu perspektivu i poštovati njegovu hrabrost da se uhvatio u koštac s nekom svojom “tajnom”. Klijent se ne ponaša na takav način zato što je došao lagati terapeutu, već je to u stvari unutarnji proces koji klijent prvenstveno prolazi u odnosu sa sobom. U takvoj ću situaciji, ovisno o procjeni, vrlo direktno i nedvosmisleno ili pak vrlo nježno i pažljivo s velikom odstupnicom dati klijentu do znanja da znam da pleše, skriva se u magli, ignorira slona… i ostaviti mu na izbor hoće li i u kojem vremenu u “to” zagrabiti. Vrlo je rijetko da ljudi odmah ne iskoriste tu priliku, znaju da su zato i došli.

Stvari s iskrenošću, povjerenjem i pristupom terapeuta mogu funkcionirati nešto drugačije u slučajevima kada netko nije došao iz vlastite motivacije, nego su mu to uvjetovali drugi te ponekad u radu s parovima/partnerima (ljubavnim, bračnim,  poslovnim…) kada  imaju neki jak razlog da međusobno ne budu iskreni, pa onda i posredno prema terapeutu, ili u slučajevima kada se netko prikazuje drugačijim potpuno nesvjesno. No, da ne duljim, o tome možda nekom drugom prilikom.

Dichtienganh: Što se pokaže kad terapija počne – jesu li ljudi spremni zagrebati ispod površine, otkriti uzrok stanju/stanjima zbog kojih su zatražili pomoć? Što očekuju od terapije?

KH: Kada dolaze prvi put, makar imali ranija iskustva, ili mijenjali terapeuta, a osobito oni kojima je to prvi susret s terapijskim procesom, ljudi obično osjećaju određenu količinu napetosti. Ta se napetost prebrodi vrlo brzo jer će terapeut znati kako fokus s nelagode preusmjeriti na “koristan” sadržaj.

Možda će vas iznenaditi, ali kada terapija počne, ljudi su većinom i više nego spremni zagrebati ispod površine. Možda bi se u skladu s nekim zabludama i predrasudama očekivalo da je moj najčešći zadatak da pomognem klijentu da se otvori. Što ponekad i jest slučaj. No, nerijetko je potrebnije pitanjima pomoći klijentu strukturirati sve ono što želi reći, pomoći odvojiti bitno od nebitnoga i uvesti ga u proces istraživanja problema.

Svi klijenti od terapije očekuju istu stvar – da im se pomogne. Ono što se razlikuje kod nekih klijenata jesu očekivanja kako to funkcionira. Na terapeutu je da klijentu na početnom razgovoru objasni kako on radi i odgovori mu na eventualna pitanja, a zatim da drži kormilo i upravlja procesom, klijenti se tada osjećaju ugodnije, sigurno i stvaraju povjerenje.

Dichtienganh: Kakav dojam stječete iz prakse – postoje li zapravo sretne osobe? Ili se dijelimo na one koji sreću propituju i koji je ne propituju?

KH: Život nije stanje, već stalno promjenjivi proces. Pa tako i biti sretan ili nesretan nisu trajna stanja jer su dio stalno promjenjivog procesa života. U tome sudjeluju i oni koji sreću propituju i oni koji je ne propituju.

Govoreći iz aspekta sreće (sretnosti), u tom procesu života smjenjuju se situacije koje naš život čine više ili manje stretnim. U vremenskom smislu te situacije se razlikuju (objektivno i subjektivno) po tome koliko često se smjenjuju i koliko traju. Razlikuju se po intenzitetu doživljaja. Dijele se na elemente: na koje nemamo nikakav utjecaj (od kojih neke raspoznajemo, a za neke i ne znamo); one na koje nemamo nikakav utjecaj, a vjerujemo da imamo; one na koje možemo utjecati, ali to ne znamo (ili u to ne vjerujemo); i na kraju one  na koje možemo utjecati i to znamo i vjerujemo. Elemente stavljamo u odnos s drugim životnim situacijama i njihovim elementima pa se na elemente „predmetne“ situacije za koje vjerujemo ili znamo da na njih možemo utjecati – usudimo ili ne usudimo stvarno djelovati. I na kraju, situacije (ljudi, doživljaji i emocije) nezgrapno i/ili bolno strše ili im pronalazimo adekvatno mjesto u našem iskustvu i sjećanju pa se kao element mozaika uklope u naš jedinstveni život.

Ovaj pojednostavljeni mehanizam možete tumačiti iz različitih perspektiva. Netko bi mogao razmišljati: Kako god lijepo bilo, kad tad dogodit će se nešto loše.; Ružne situacije uvijek traju dulje.; Da sam bila pametnija, danas bih bila sretnija… i sl.

Netko drugi razmišljat će: Neke se stvari u životu jednostavno dogode i ne znamo, ne možemo i ne trebamo im naći smisao.; Dok traje život (najmanje toliko), događat će se još lijepih stvari, ako ne drugačije, onda bar slučajno i još ću biti sretna.; Ako prihvatim da na neke stvari u životu nemam nikakav utjecaj i prepoznam ih, onda se smijem prestati boriti i mogu početi tražiti način kako živjeti s tim što ne mogu promijeniti (ili se od toga maknuti).; Ako prepoznajem elemente života na koje imam utjecaj, onda se mogu njima baviti, djelovati i time povečavati količinu, trajanje i intenzitet sretnijih životnih epizoda.; Ovaj mi kaže da mogu utjecati na svoju sreću, hm, sviđa mi se ova ideja… i sl.

Onaj tko razmišlja na način iz drugog primjera ima znatno veće šanse da se češće osjeća sretnim.

Naša uloga u stvaranju vlastite sreće jest naše prepoznavanje, pristup i djelovanje u životnim situacijama na koje možemo utjecati.

Promatrano statički, uvijek je netko sretan. Što znači da postoje sretne osobe. Promatrano dinamički, svatko je ponekad sretan. Što opet znači da postoje sretne osobe i,  što je još važnije, u nekim razdobljima upravo ste vi ta sretna osoba.

Iz prakse i iskustva – postoje ljudi koji razmišljaju, postupaju i žive na sretniji način.

Fotografije: Mad Men, Billions – Jeff Neumann/Showtime, Hope Springs 

 

 

 

O našem sugovorniku

Krešimir Homan

profesor psihologije – psihoterapeut

(life & business coach)

mob. +385-91-566-8082

e-mail: [email protected]

prethodni tekst
sljedeći tekst

You Might Also Like

узнать больше

www.farm-pump-ua.com

обращайтесь